Uveden je novi program, promenjen proces ili spojen deo tima. Objašnjenje zvuči razumno, ali u svakodnevnom radu sve ide sporije. Moraš ponovo da pitaš za korake koje si ranije znao, stare prečice više ne rade, a neko već primećuje da je produktivnost pala. Počinješ da želiš povratak na prethodni način rada, iako možeš da vidiš neke prednosti novog.
Takva reakcija se lako nazove otporom promenama. Problem nastaje kada naziv zameni razumevanje. Ljudi mogu biti zabrinuti zbog gubitka poznatog načina rada, ali mogu prepoznavati i stvaran problem u novom rešenju. Potrebno je razjasniti šta se menja, šta to košta i da li postoji podrška za prelazak.
Reakcija na promenu ima više delova
Moguće je misliti da je promena potrebna, a istovremeno osećati ljutnju zbog njenog sprovođenja. Možeš prihvatiti cilj i osporavati način rada. Oreg u svom istraživanju opisuje reakcije kroz saznajni, emocionalni i ponašajni aspekt, uz povezanost sa ličnim i kontekstualnim činiocima. To pomaže da se ljudi ne podele prebrzo na napredne i one koji navodno koče sve novo.
U praksi, pitanje „da li podržavaš promenu“ može biti preširoko. Preciznije je pitati šta osoba smatra korisnim, šta je zabrinjava i koji korak joj trenutno otežava rad. Odgovori mogu pokazati da problem nije u neprihvatanju cilja nego u nedostajućoj obuci, lošem vremenu uvođenja ili nejasnom obimu posledica.
Privremeni gubitak rutine može biti neprijatan
U poznatom procesu mnoge korake obavljaš bez mnogo razmišljanja. U novom ponovo moraš da tražiš uputstvo i proveravaš odluke. To može biti posebno neprijatno ako se dugo oslanjaš na iskustvo i drugi te vide kao osobu koja zna posao. Privremena nespretnost ne mora značiti da više nemaš sposobnosti za tu ulogu.
Važno je i da organizacija prizna trošak učenja. Ako se tokom prelaska očekuje ista brzina bez dodatne podrške, zaposleni može delovati neefikasno upravo zato što pokušava pažljivo da usvoji postupak. Dogovor o obuci, pristupu pomoći i realnim očekivanjima tokom uvođenja daje jasniju osnovu od poruke da svi treba samo da budu fleksibilni.
Razlikuj gubitak navike od stvarnog nedostatka
Kada ti novi način rada smeta, pokušaj da navedeš primer. Da li je korak sporiji jer ga još učiš ili zato što sada zahteva nepotrebno dupliranje? Da li te zbunjuje promenjena lokacija opcije ili nedostaje funkcija važna za posao? Ove situacije traže različite odgovore i ne treba ih mešati.
Ako je problem u učenju, potreban je pristup vežbi i jasnom objašnjenju. Ako je postupak stvarno lošije prilagođen zadatku, potrebno je prijaviti konkretan primer i proveriti korekciju. Time se kritika pretvara u podatak koji se može razmotriti. Sama činjenica da je rešenje novo ne dokazuje da je bolje, kao što poznatost starog ne dokazuje da treba zauvek da ostane.
Proveri šta za tebe promena ugrožava
Nekad se iza tehničke primedbe nalazi zabrinutost zbog smanjenog uticaja, promene odnosa ili gubitka dela posla koji je bio važan. Takva pitanja nije moguće rešiti samo dodatnim uputstvom za korišćenje programa. Vredi ih imenovati dovoljno jasno da o njima može da se razgovara.
Možeš reći: „Razumem novi proces, ali mi još nije jasno kako će se promeniti moja odgovornost.“ Ili: „Ovaj deo uloge je bio važan za moj razvoj. Koje mogućnosti ostaju posle promene?“ Pitanje ne zahteva da rukovodilac odmah ispuni svaku želju. Ono traži informacije potrebne da realno proceniš novo mesto u radu.
Učešće treba da ima stvaran predmet
Ako se zaposleni pozivaju da daju predloge kada je svaka odluka već zaključena, lako nastaje dodatno nepoverenje. Rukovodilac može jasno razdvojiti ono što više nije otvoreno od delova na koje tim može da utiče. Na primer, izbor sistema je donet, ali način obuke i redosled prelaska mogu biti dogovoreni.
Tada doprinos ima prepoznatljiv smisao. Potrebno je i objasniti šta je urađeno sa predlozima. Ako nešto nije prihvaćeno, navedite razlog. Otvoren razgovor o ograničenjima često je korisniji od stvaranja utiska da svi ravnopravno odlučuju o pitanju koje zapravo nije na razmatranju.
Ne očekuj istu brzinu prilagođavanja od svih
Ljudi imaju različito iskustvo sa prethodnim promenama, načinima učenja i podrškom. Nekome će novi proces brzo postati jednostavan, dok će drugome trebati više praktičnih pokušaja. To ne znači automatski da jedna osoba bolje razume posao. Važno je videti da li postoji napredak i šta još otežava rad.
Korisno je odrediti dostupnu osobu za konkretna pitanja i mesto gde se prikupljaju uočeni problemi. Ako svako mora zasebno da otkriva istu grešku, troši se vreme koje je moglo biti sačuvano zajedničkim odgovorom. Podrška promeni uključuje i popravljanje novog postupka na osnovu stvarne upotrebe.
Izbegni trajno poređenje sa idealizovanom prošlošću
Stari sistem se lako pamti po poznatosti, dok se novi procenjuje kroz svaki trenutni zastoj. Pokušaj da uporediš iste zadatke i dovoljno reprezentativan period. Šta je ranije bilo teško, šta je sada lakše i gde se pojavio novi problem? Takva procena može pokazati i korist i cenu promene, bez obaveze da odabereš jednu potpuno pozitivnu priču.
Prati šta se događa posle početnog uvođenja
Promena nije završena danom kada je poslato obaveštenje. Potrebno je proveriti kako se radi nakon nekoliko nedelja, koje teškoće opstaju i da li su prvobitni ciljevi bliži. Ako se problem ponavlja uprkos obuci, možda treba menjati sam postupak. Nije svako kasnije nezadovoljstvo dokaz da ljudi nisu dovoljno sarađivali.
Za sebe izaberi jedno pitanje koje traži objašnjenje i jedan deo novog rada koji možeš da uvežbaš. Tako dobijaš precizniji osnov za sledeći razgovor. Prilagođavanje postaje izvodljivije kada postoji prostor i za učenje i za proveru da li promena zaista služi poslu.
Izvor
Oreg, S. (2006). Personality, context, and resistance to organizational change. Pročitaj naučni rad.



