Neko vas povredi, a vi kažete: „Nema veze.“ Sastanak vas uznemiri, ali nastavite da radite kao da se ništa nije dogodilo. Tek uveče primetite da ste razdražljivi, povučeni ili da vam je teško da se usredsredite. Potiskivanje emocija često u svakodnevnom govoru znači upravo to: trud da ne osetimo, ne pokažemo ili ne priznamo ono što nam se događa.
Ipak, te stvari nisu potpuno iste. Možete znati da ste ljuti i odlučiti da sada ne reagujete. Možete sakriti izraz lica, a iznutra ostati uznemireni. Možete i toliko brzo preći na obaveze da uopšte ne zastanete da prepoznate osećanje. Razlikovanje ovih iskustava korisnije je od pravila da svaku emociju odmah morate izbaciti iz sebe.
Šta podrazumevamo pod potiskivanjem emocija
U istraživanjima regulacije emocija posebno se proučava suzbijanje njihovog spoljašnjeg izražavanja. To znači da osoba, kada se emocija već pojavi, pokušava da drugi ne vide šta oseća. To nije isto što i svesno razumevanje situacije iz drugog ugla ili biranje drugačijeg postupka.
Istraživanje Grossa i Johna povezalo je uobičajeno suzbijanje izražavanja sa određenim nepovoljnijim pokazateljima emocionalnog i društvenog funkcionisanja. Takav nalaz ne znači da je svako uzdržavanje štetno niti da namerno skrivanje emocije automatski izaziva bolest. Kontekst, odnos i mogućnost izbora ostaju važni.
Na poslu možda nije prikladno da svakom kolegi ispričate sve što vas boli. U javnom prevozu možete izabrati privatnost. Problem nije sama odluka da nešto ne pokažete. Važno je da li kasnije postoji prostor da razumete svoje iskustvo ili stalno morate da se ponašate kao da ga nema.
Miran izraz nije uvek unutrašnji mir
Ako ne podižete glas, to govori nešto o vašem ponašanju, ali ne mora pokazati koliko ste uznemireni. Čovek može delovati veoma sabrano dok u sebi vodi žustru raspravu. Zato spoljašnja kontrola nije dovoljan kriterijum da procenite kako vam je.
Možete se zapitati šta primećujete u mislima, telu i odnosu prema drugima. Da li se stalno vraćate jednom razgovoru? Da li izbegavate određenu osobu jer vas susret opterećuje? Da li ste svima rekli da ste dobro, a sada nemate kome da objasnite zašto vam treba predah? To su pozivi da zastanete, a ne dijagnoza.
Telesna napetost može pratiti uznemirenost, ali ima i druge moguće uzroke. Ne treba svaku glavobolju ili nelagodnost tumačiti kao skrivenu emociju. Nove, izražene ili uporne tegobe zaslužuju odgovarajuću zdravstvenu procenu, nezavisno od toga koliko ste trenutno pod stresom.
Prepoznavanje ne zahteva savršeno ime
Nekada odmah znate da ste tužni ili ljuti. Nekada samo osećate da vam nešto ne odgovara. Možete početi jednostavnim opisom: „Stegnut sam i ne želim da nastavim ovaj razgovor“ ili „Ovo me je pogodilo više nego što sam očekivao.“ Nije potrebno da pronađete najprecizniju reč pre nego što sebi priznate da vam je teško.
Zatim razdvojite događaj od tumačenja. Događaj može biti da vas prijatelj nije pozvao na okupljanje. Tumačenje može biti da mu nikada niste bili važni. Povređenost je stvarna i kada tumačenje još nije provereno. Priznati osećanje zato ne znači proglasiti svaku misao o događaju tačnom.
Taj razmak otvara više mogućnosti: da pitate šta se dogodilo, sačekate da uznemirenost popusti ili procenite širi odnos. Kada sve odmah svedete na „nije mi ništa“, te mogućnosti često ostaju nevidljive.
Osećanje i postupak nisu ista stvar
Možete biti ljuti i ne vređati. Možete biti razočarani i ne prekinuti odnos iste večeri. Možete osećati strah i ipak postaviti pitanje. Emocija je deo iskustva, a ponašanje je prostor u kome, uz sva ograničenja trenutka, možete tražiti izbor.
Zato alternativa potiskivanju nije nekontrolisano pražnjenje na drugima. Govoriti glasnije, ponavljati uvrede ili udarati predmete nije nužan način da budete iskreni prema sebi. Korisnije je razmotriti šta vam je potrebno i kako to možete izraziti bez povređivanja.
Ponekad je prvi korak pauza. Ponekad zapisivanje ili razgovor sa osobom od poverenja. Ponekad konkretan zahtev: „Pogodilo me je kada si to rekao pred drugima. Želim da o ovome razgovaramo nasamo.“ Nije svaka emocija zahtev za velikom odlukom, ali može biti povod za pažljivije razumevanje situacije.
Privatnost takođe ostaje vaše pravo. Možete odlučiti da o nečemu razgovarate samo sa jednom osobom ili tek kada budete spremni. Bliskost ne zahteva neograničen pristup svakom osećanju u svakom trenutku. Korisno je da odluka bude vaša, umesto automatskog zaključka da niko ne sme videti da vam je teško. Razlika se često prepoznaje po tome da li osećate mogućnost izbora i da li postoji makar neko mesto na kome ne morate stalno da glumite da ste dobro.
Kada je teško dozvoliti sebi da nešto osećate
Možda ste naučili da tuga opterećuje druge, da je ljutnja neprihvatljiva ili da vredite samo dok sve držite pod kontrolom. To su mogući naučeni odnosi prema emocijama, a ne zaključci koje treba izvoditi bez poznavanja vašeg iskustva. U razgovoru se istražuje šta važi baš za vas.
Ako stalno zanemarujete svoje potrebe ili vas emocije preplave tek kada dugo ćutite, psihološko savetovanje može pomoći da pronađete više prostora između skrivanja i nagle reakcije. Možete poslati upit i opisati jedan takav trenutak. Ne morate odmah sve pokazati. Dobar početak je da ono što osećate makar pred sobom ne morate poricati.



