Rukovodilac na kraju sastanka pita da li neko vidi problem u predlogu. Niko se ne javlja. Čim se sastanak završi, u hodniku počinju primedbe: rok nije realan, podaci nisu provereni i važan deo posla je preskočen. Lako je takvu tišinu protumačiti kao nezainteresovanost. Ipak, pre tog zaključka treba proveriti šta se u timu događa kada neko javno izrazi neslaganje.
Ako se pitanja ismevaju, greške koriste za ponižavanje, a loše vesti pripisuju osobi koja ih saopšti, ćutanje može postati razumljiva strategija zaštite. To ne znači da je svaki tihi zaposleni uplašen. Ljudi ćute i zato što nemaju primedbu, obrađuju informacije ili ne žele da govore pred grupom. Kontekst pravi razliku.
Šta zapravo znači psihološka sigurnost
Ejmi Edmondson je psihološku sigurnost u timu opisala kao zajedničko uverenje članova da je tim bezbedan za interpersonalno preuzimanje rizika. U radu to uključuje situacije poput postavljanja pitanja, priznavanja neznanja, prijavljivanja greške i iznošenja neslaganja. Njeno istraživanje iz 1999. povezalo je ovaj konstrukt sa ponašanjima učenja u timovima.
Važno je ostati precizan: psihološka sigurnost nije obećanje da će svaki razgovor biti prijatan niti da će svaki predlog biti usvojen. Ona se odnosi na očekivanje kako će ljudi biti tretirani kada progovore. Moguće je ozbiljno procenjivati kvalitet rada i istovremeno izbegavati ponižavanje osobe koja je ukazala na problem.
Izjava da su vrata otvorena nije dovoljna
Zaposleni procenjuju ranije reakcije. Ako je prethodno pitanje dočekano uz podsmeh, novo pozivanje na otvorenost možda neće promeniti ponašanje. Isto važi kada rukovodilac traži iskrenost, a zatim u proceni učinka kažnjava ljude koji su izneli neprijatne podatke. Poverenje se teško gradi ako se zvanična poruka i stvarne posledice razilaze.
Zato je korisno pogledati konkretne trenutke. Šta se dogodi kada neko kaže da neće stići? Da li se prvo razjašnjava rizik ili se odmah traži krivac? Kada mlađi član tima primeti propust iskusnijeg kolege, da li se proverava podatak ili se podseća ko ima veći staž? Odgovori pokazuju više od slogana o kulturi.
Pitanja treba da pozivaju na određenu vrstu informacije
Opšte pitanje „ima li neko nešto“ često dolazi u trenutku kada je odluka već predstavljena kao završena. Korisnije je ranije pitati: „Koji deo plana ima najveći rizik?“ ili „Koje informacije nam nedostaju da donesemo odluku?“ Tako se doprinos vezuje za zadatak, a neslaganje postaje očekivani deo procene.
Nekim ljudima odgovara da ideju napišu pre sastanka. Drugima treba vreme da pregledaju podatke. Kada je moguće, pošalji materijal unapred i otvori više načina za doprinos. Važno je da se prikupljene primedbe zaista razmotre. Dodatni kanal slabo pomaže ako predlozi redovno nestaju bez odgovora.
Reakcija na prvu lošu vest oblikuje narednu
Ako vodiš tim i neko prijavi grešku, najpre razjasni šta se dogodilo i šta treba zaštititi ili popraviti. Zahvali na pravovremenom javljanju kada je to opravdano. Posle toga razmotri odgovornost i postupak. Smiren početak razgovora ne znači odustajanje od standarda; može pomoći da važne informacije ne budu izgubljene u odbrani i strahu.
Potrebno je razlikovati različite situacije. Nenamerna greška, rizična prečica i svesno kršenje poznatih pravila ne traže isti odgovor. Psihološka sigurnost ne ukida posledice namernog štetnog ponašanja. Ipak, procena treba da bude zasnovana na činjenicama, ulozi i okolnostima, uz razumevanje da propust može uključivati i slabost sistema.
Rukovodilac može jasno pokazati granice svog znanja
Rečenice „ovaj deo ne znam“ i „potrebna mi je vaša procena“ mogu otvoriti prostor za doprinos, posebno kada su praćene stvarnim slušanjem. Ako se predlog ne usvoji, objasni razlog. Zaposleni ne moraju dobiti ono što predlažu da bi videli da se njihov glas ozbiljno razmatra.
Korisno je i priznati sopstvenu promenu procene: „Na osnovu podataka koje ste doneli menjamo plan.“ Takav postupak pokazuje kako se u timu uči. Ako rukovodilac uvek mora da izgleda nepogrešivo, drugi mogu zaključiti da je svrha sastanka potvrđivanje njegovog mišljenja. Tada se kvalitet odluke teško odvaja od čuvanja hijerarhije.
Šta zaposleni može da uradi
Ako proceniš da postoji razuman prostor za razgovor, iznesi jedan konkretan rizik uz podatak i predlog: „Ovaj korak zavisi od potvrde koju još nemamo. Predlažem da prvo proverimo rok odgovora.“ Takav doprinos daje drugima nešto što mogu razmotriti. Nije potrebno započeti opštom ocenom da u timu ništa ne funkcioniše.
Ipak, stvaranje bezbednijeg okruženja ne može biti samo zadatak pojedinca koji ima najmanje moći. Ako postoji opravdan strah od odmazde, važni su odgovarajući kanali podrške i zaštite. Savet „samo se zauzmi za sebe“ zanemaruje okolnosti u kojima otvorenost zaista može imati visoku cenu.
Napredak proveravaj kroz radne događaje
Umesto procene da li je atmosfera „pozitivna“, pogledajte da li se rizici prijavljuju ranije, da li ljudi traže pomoć pre ozbiljnog zastoja i šta se događa sa predlozima. Broj prijavljenih problema ponekad može porasti zato što je lakše govoriti o njima. Sam broj zato treba tumačiti uz druge podatke o kvalitetu i posledicama.
Tim može delovati mirno i kada ljudi pažljivo izbegavaju sve što bi izazvalo neprijatnost. Za kvalitetnu saradnju važnije je da postoje uslovi da relevantna informacija stigne do odluke. Kada je moguće postaviti teško pitanje uz profesionalan odnos, veća je šansa da se problem razmotri dok još može da se ispravi.
Odgovori i kada nema brzog rešenja
Kada zaposleni iznese problem koji ne može odmah da se reši, korisno je reći šta sledi i kada može očekivati odgovor. U suprotnom osoba može zaključiti da govor nema svrhu. Nije potrebno obećati usvajanje svakog predloga. Potrebno je objasniti da li će biti proverena informacija, uključena druga osoba ili obrazloženo zašto promena trenutno nije moguća.
Posle određenog vremena vrati se otvorenim pitanjima. Ako je odluka da se predlog ne prihvati, navedi kriterijum koji je prevagnuo. Time se članovima tima daje prilika da razumeju proces i donesu nove podatke. Ozbiljno razmatranje doprinosa ima vidljiv završetak, čak i kada se konačna odluka razlikuje od predloga.
Izvor
Edmondson, A. (1999). Psychological Safety and Learning Behavior in Work Teams. Pročitaj naučni rad.



